Domovina suncokreta je Meksiko. Indijanci iz Sjeverne, Srednje i Južne Amerike od svih vrsta sjemena najviše su cijenili sjeme suncokreta. Suncokret je jednogodišnja biljka koja može doseći visinu i do četiri metra. Listovi su krupni, pojedinačni, s dugim drškama i srcoliki. Korijen mu je vlaknast i može poslužiti za izradu papira.

Zbog dubokog korijenja i sposobnosti da upije vodu i štetne tvari, suncokret se često koristi za čišćenje zagađenog tla (otpadnih voda,  olova i radioaktivnih tvari).

 Još 1.000 godina prije Krista suncokret su uzgajali sjevernoamerički Indijanci, mljeli sjemenke u brašno i dodavali u kruh. Maje su štovale suncokret kao simbol svjetlosti i plodnosti. Grci su suncokret posvetili bogu Heliosu (grčki bog sunca) Za mene je on prekrasan cvijet i želja mi je da se nađem na polju kada suncokret pozdravlja rađanje sunca. Probajte si zamislit da ste među cvjetovima koji su visoki skoro  četiri metra a sam cvijet širine oko pola metra. Ne znam kako vi ali ja se topim od miline.To je jedina biljka barem za mene koja djeluje tako životno da me ostavlja bez daha.Žao mi je da nisam mogla slikati onaj pravi pa da vam dočaram kako ima snažnu stabljiku i žile korjena kojie idu duboko u zemlju i djeluju tako životno. Vjerojatno ima sretnika među vama koji su to vidjeli pa znaju o čemu sada pišem. Suncokret je biljka sunca, znači života. Ovaj suncokret koji sam slikala je puno manji jer nisam imala pravo sjeme ali zato ne zaostaje sa ljepotom. Uživala sam svaki dan u njemu i napravila puno slika pa nisam mogla odoljeti da barem tri ne stavim tu u moju zbirku.

Dragi moji dolazim ja tu povremeno i za sada će tako biti i dalje. Nisam Vas zaboravila i ostavljam vam puse i  sunčane pozdrave.

Ako niste znali bilo bi dobro da saznate.    ( ovo sam davno našla negdje na internetu)

Sve je počelo u antičko vrijeme, a moderni svijet ga slavi od prije oko 100 godina…

Počeci majčinog dana sežu još do proljetnih festivala starih Grka posvećenih božici Rei, majci mnogih drugih bogova, te Rimskih svečanosti posvećenih Velikoj Majci – majci bogova. Kršćani su preuzeli taj praznik i slave ga u čast Marije, majke božje. Englezi su proširili taj praznik i počeli ga slaviti u čast svih majki. U Ameriku taj praznik uvela je žena pod imenom Anna Jarvis. Krajem 19-tog stoljeća organizirala je jedne nedjelje 'Majčin radni dan' – pokušala je zainteresirati žene da prikupljaju razne potrepštine za siromašne i bolesne članove njihove zajednice. To je ponavljala iz godine u godinu. Kad je ona umrla, 1905 godine, njena kći (također se zvala Anna) u njenu čast organizirala je kampanju kao spomen na život i djelo svoje majke. Sjetila se kako joj je majka govorila da su svi dani u godini posvećeni muškarcu, a ni jedan nije ženama, majkama. Kroz svoju kampanju zalagala se kod političara svoga vremena, da je podrže u osnivanju praznika posvećenog majkama. U svojim nastojanjima stigla je čak i do predsjednika. Kao zaštitni znak uzela je bijeli karanfil – cvijet kojeg je njena majka obožavala. Tek 1913. godine vlada je donijela rezoluciju kojom se 08. svibnja službeno proglašava Majčinim danom i bijeli karanfil je službeno postao cvijet svih majki. A 1914.godine prvi put se predsjednik Amerike obratio majkama na njihov dan.
Od tog dana slijedi evo već duga tradicija obilježavanja Majčinog dana širom svijeta.

Trešnjini cvjetovi



Trešnjini cvjetovi, trešnjini cvjetovi.
Na planinama, u selima.

Moj poklon trešnji.                      

Pupoljak

Sunce poljubi pupoljak

otvori se trešnjin cvijet